Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

March 2010
M T W T F S S
« Feb   Apr »
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031  

KUPANJE MRTVIH

Grad je pust i prepolovljen. Rijetki, autom, prolaze pored Kasarne. Potrebna je vozačka vještina da se pri velikoj brzini zaobiđu gvozdene zapreke na cesti. Zato nerado svakoga jutra vozim pored Kasarne. Premda moram priznati da ima neke nerazumne privlačnosti u vožnji pustim gradom…

Svakoga jutra na Malti stopira jedna žena. Na cesti, imam utisak da sam jedini preživjeli u gradu. Zbog toga sa radošću zaustavljam golf, i s osjećanjem da se rizik putovanja tako dijeli na dvoje…

Hajra radi u gasulhani, kupa mrtve. Za svakog mrtvog ona kaze: lijep! Ili – lijepa! Za neke kaze: – Lijepa, lijepa, lijepa! Toplom vodom sam je kupala…
Ako ona kaže da je i mrtvom važno da li se okupa toplom ili hladnom vodom, onda bi joj trebalo vjerovati… Hajra je toliko blizu smrti! Skoro bi se moglo reći da joj je smrt – poslodavac…

Na neki sujevjeran način, osjećao sam da je smrt kod Kasarne popustljivija prema meni, da mi progledava kroz prste, zato što svakog jutra prevozim ovu vedru ženu, “njenog radnika”. Međutim, i sve moje transportne usluge nisu za potcjenjivanje. Kao onaj mitski ladak, svojim golfom – veoma često – s ulice odvezem mrtve do klinike. Hajra to zove mojim sevapom…

Tako sam otkrio neke stvari; kao npr. to da se smrt ponavlja. Na raskrsnici ispred Tvina sam pokupio starca koji je umro na klinici. Dva mjeseca kasnije, sa istog mjesta sam odvezao mladića. U oba slucaja, dočekala me je ista ljekarska ekipa; obojicu su smjestili u istu sobu, i isti krevet. Simetrija je potpuna kad kažem da su u pitanju bili otac i sin.

Ništa se o smrti ne moze reći tužnim rečenicama… Kada je mom komšiji umro otac, sahranjivali smo ga na mezarju kraj Careve džamije. Onda su počele padati granate na dženazu. Primijetio sam jednu stvar. Vjernici ne paniče; mirno se skloniše na verandu ispod strehe džamije. Oni što su s Allahom “na vi”, u panici se potrpaše u auta i strugnuše pustim ulicama. Tako i moj komšija. Danima nagovaram da ga povezem na očev mezar. Kad ga već nije sahranio…, međutim, on odbija, pravdajuci se strahom od prolaska pored Kasarne.

Kada je smrt u pitanju, tek jutros me je Hajra ispunila potpunom jezom. Čim je sjela u golf požurila je da mi da poklon. Sapun i peškir. Opirao sam se da primim dar, a ona mi je rekla da se ne ustručavam, jer ona toga ima puno… U to, zbilja, nisam ni sumnjao! Prestao sam da se opirem, kada je rekla:
– Ja sam to tebi namijenila…
Cijeli dan strepim od namijenjenog sapuna u gepeku svog golfa. Kako vrijeme više prolazi, počinjem osjećati njegovu privlačnost, ja, mrtvac koji će toplom vodom okupati sam sebe.

(Sarajevo 1994.) Semezdin Mehmedović