Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

January 2010
M T W T F S S
« Dec   Feb »
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Znameniti Bošnjaci – nastavak

AVDO MEĐEDOVIĆ (oko 1875-1955, Bijelo Polje)

Siromašni seljak iz zabitog sela Obrov kod Bijelog Polja imao je “še’set godina, malo više” u ljeto 1935. godine. Iza njega već je prohujao mukotrpni život, uz sedam godina službe u turskoj vojsci. Iz rata je donio teško ranjenu ruku, imao je i gušu na vratu, sin mu je prokockao svu imovinu, pa je pred njim zjapila starost i neumitna neimaština. Ipak je bio veseo čovjek i rado pjevao. Mlađi ljudi voljeli su slušati njegove pjesme, dok su starci mrgodno tvrdili da on dulji pjesme i ne pjeva točno “istoriju” nego “miješa” pjesme, to jest ne pjeva onako kako su ih oni naučili od legendarnog Ćor Husa. Avdo je bio poseban po tome što njegove junačke pjesme bijahu neobično ukrašene i duge.
Ni Avdo ni njegove komšije nisu znali da je nekada davno, prije gotovo tri hiljade godina, Homer pjevao slične duge junačke pjesme koje postadoše temelj cjelokupne zapadne kulture. To je znao Milman Parry. Nakon više godina traženja najboljeg pjevača priča, onoga koji bi mogao ispjevati pjesme duge poput Homerovih, našao je Avda. Tokom jednog od najintenzivnijih snimanja epike uopšte, bilježeći pjesme preko mjesec dana, Parry i Vujnović oteli su zaboravu 13 Avdinih epskih pjesama, to jest otprilike 80.000 stihova!

Bio je to “historijski trenutak”, kako reče Lord, to jest jedan od “zvjezdanih trenutaka čovječanstva” o kakvim je pisao Stefan Zweig. Na proučavanju Avdove i druge bošnjačke epike, utemeljila se jedna nova teorija književnosti, a njegovo djelo na Harvardu, kao i na drugim elitnim sveučilištima, upoređuje se s najvećim pjesnikom svih vremena. Formularno-tematska proučavanja su se proširila na mnoga jezična područja u svijetu. Gotovo da nema poznatog homerologa koji nije pisao o Međedoviću, a tu su i brojni folkloristi, teoretičari i historičari književnosti, lingvisti i muzikolozi.

1950. i 1951. godine, Albert Lord je ponovno snimao Međedovićeve pjesme i zabilježio još 18.000 njegovih stihova.

Međedović  je umro potpuno nepoznat i nepriznat u svom vremenu i u svom narodu. Bošnjaci su prvi put objavili njegovu “Ženidbu Smailagić Meha” 1987. godine, a ostala djela još nisu.

Danas za “sandžačkog Homera” ima mjesta na Harvardu, dok ga udžbenici u njegovoj zemlji još ne poznaju.

MUSTAFA BUSULADŽIĆ (1914-1945)

Rođen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja. U svom kratkom životu izrastao je u vrhunskog intelektualca. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, gdje je završio tri razreda u Elči Ibrahim-pašinoj Fevziji, a nastavio je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao medreslija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u »Islamskom svijetu«, »Novom Beharu«, »Islamskom glasu«, »Muslimanskoj svijesti«, »Obzoru«, »Svijesti«, »Kalendaru Islamskog svijeta«, »Kalendaru Narodne uzdanice«, »El-Hidaji«, »Glasniku VIS -a«, »Kalendaru Hrvata«, »Večernjoj pošti«, »Našoj domovini« i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940. godine. Kao student bio je predsjednik Udruženja studenata. Iza toga je proveo dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Jedno je vrijeme na radiostanici Rima bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio saradnik italijanskih časopisa »Mono Arabo« i »Orijente Moderno«.

Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. U profesorskoj karijeri pokazao se odličnim pedagogom i metodičarem. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicistički rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemački, francuski i italijanski jezik. Bio je odličan govornik. Može se slobodno reći da je Busuladžić jedan od najvećih boraca za islam i Bošnjake na ovim prostorima. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kritičar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, čijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj životni vijek. Dr. Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) rekao je o Busuladžiću sljedeće: »Mene je posebno čudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tako tečno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika čovjeka: hadži Mehmed-ef. Handžića i Mustafu Busuladžića. Handžić je učenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, vrlo je bio značajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladžić još i značajniji zato što je, pored velike učenosti, poznavao i evropske jezike. Za Busuladžića kažu da je znao na njemačkom stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, tečno, kristalno jasno i inspirativno.

Mustafa Busuladžić  jedan je od najplodinijih pisaca muslimanskog intelektualnog kruga kod nas. Bio je jedan od rijetkih muslimanskih intelektualaca koji je dobro poznavao filozofiju Istoka i Zapada, a posebno materijalističku filozofiju i marksizam. To su isticali i o tome pisali teoretičari marksizma, konstatirajući da su od muslimanskih intelektualaca dobro poznavali marksizam i materijalističku filozofiju jedino Busuladžić i Husein-ef. Đozo.

Kada su ušli u Sarajevo, komunisti su požurili da među prvima uhapse Mustafu Busuladžića. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa s Atifom Hadžikadićem, direktorom Trgovačke akademije i tadašnjim gradonačelnikom.Vojni zatvor i vojni sud bili su smješteni u bivšoj Osman-pašinoj vojarni, kasnije nazvanu kasarna »Maršal Tito«. Neki su pričali kako je Busuladžić, uoči pogubljenja, cijelu noć učio Kur’an. Evo šta kaže Abdulah-ef. Skaka o rastanku s rahmetlijom:»Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Pošto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navečer. Bio je miran. Odveli su ga sa Atifom Hadžikadićem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Željezničkoj stanici. Kasnije se saznalo da su strijeljani u Velešićima iza Željezničke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, tražio je da ih zakolje, ali je to spriječio sudija Šefko Hadžiomerović, pa su ih strijeljali. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića, što je predao njegovoj sestri i supruzi kada su došle da obiđu grob.«Sestra i supruga rahmetlije, ne znajući da su već pogubili Mustafu, došle su mu u posjetu i umjesto da im bar to saopće na primjeren način, osoro su ih vratili, baš sudija, izjavivši: »Šta hoćete?! Pognjavili smo ih kao paščad!«