Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

November 2009
M T W T F S S
« Sep   Dec »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  

NAJZNAČAJNIJE LIČNOSTI U HISTORIJI BOŠNJAKA

KULIN BAN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj historiji. Sačuvani fragmenti svjedočenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovački ugovor s Dubrovnikom, čuvena Povelja Kulina bana, sklopljen 1189. Historičari ga smatraju vrijednim zbog činjenice da je riječ o najstarijem poznatom državnom dokumentu pisanom na narodnom bosanskom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima, zbog njegove pripadnosti bogumilskom učenju, Kulin je zadržao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako što je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke crkve u Bosni i javno obznanili “pogreske”. Povod za ovaj skup bio je čitav niz optužbi koje je tadašnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditovanja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optužbe su, za to doba, bile vrlo teške: Kulin, njegova porodica i podanici optuženi su kao heretici, bogumili, pripadnici Crkve bosanske. Historičari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i baš u Kulinovom umijeću da se sve okonča mirnim putem vide njegovu najveću vladarsku vrijednost.

TVRTKO II KOTROMANIĆ: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Nastavio je praksu svojih predhodnika vežući se za bogumilsko učenje.

Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmoćnija država na zapadu Balkana. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, što je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju” (Noel Malcolm).

Godine 1377. Tvrtko se krunisao za prvog bosanskog kralja u manastiru Mileševa, u Prijepolju. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Neki historicari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojaviće se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi ljiljan, inače vrlo čest motiv na stećcima, nadgrobnim spomenicima bogumila ili „Dobrih bošnjana“. U njegovo doba razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

MEHMED II FATIH (OSVAJAČ)

Proces izgradnje Osmanskog carstva kao svjetske sile dovršio je Mehmed II Fatih. U historiji Bošnjaka, ovaj osmanski sultan, ostaće zabilježen kao sultan koji je osvojio srednjovjekovnu bosansku državu i tako donio islam na ove prostore. Mehmed II je u svojoj 21 godini osvojio tadašnji Carigrad, sadašnji Instambul i time konačno strušio Istočno rimsko carstvo – Vizantiju.

Fatih je organizovao škole, sudstvo i stalež uleme. Uveo je sistem mileta kao način regulisanja položaja nemuslimanskih vjerskih zajednica u Carstvu. Sultan Fatih je unaprijedio vojnu organizaciju, utemeljio osmansku mornaricu i istakao se kao graditelj brojnih džamija i drugih javnih objekata.

Prema raspoloživim podacima, po zauzeću bosanske države, veliki broj tadašnjih njenih stanovnika, Bogumila je pred sultanom Fatihom primilo islam. Poznata je i Fatihova Ahdnama, ili povelja tolerancije, kako je mnogi historičari nazivaju, u kojoj sultan garantuje pravo slobodnog ispovjedanja vjere svim stanovnicima Bosne koji nisu muslimani. Ahdnama je poznata kao najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji.

GAZI HUSREV-BEG

Upravljao bosanskim sandžakom s prekidima u razdoblju od 1521. do 1541, koje je obilježeno ogromnim osvajačkim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi Husrev-beg istaknuo se u mnogim važnim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohac, Obrovac, Jajce, Banja Luka, Pozega, Klis itd). S druge strane, Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojem je izgradio najveće i najvažnije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu džamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a Sarajevo transformirao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Poginuo je u pohodu na pobunjene Kuce 1541, sahranjen u Sarajevu.

MEHMED SOKOLOVIC

Veliki vezir osmanske carevine rođen je u selu Sokolovići nadomak Visokog odakle je odveden kao dijete i školovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohaću 1526. i Beču 1529. postao je kapudan-paša, tj. ministar mornarice, 1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik osmanske vojske u ratu sa Austrijom. Za vojničke zasluge dobio je čin i zvanje trećeg vezira 1555., drugi vezir postao je 1561., zatim 1562. sultanov zet, a već 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog, prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i održao red u vojsci do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo neograničeni gospodar Carevine, čijoj je veličini i uspjesima i sam pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568., a 1570. osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, uništenu u bici kod Lepanta 1571, ojačao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, književnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju Sueckog kanala i kanala Don – Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki vezir Murata III. Život je izgubio kao žrtva atentata nekog derviša. Njegova zadužbina je i kamena na Drini ćuprija.

HASAN KAFI PRUŠČAK

Najmarkantnija ličnost islamske nauke u intelektualnom životu Bosne na kraju 16. i početkom 17. stoljeća. Kafijevo djelo o uredjenju države Temelji mudrosti u uredjenju svijeta je jos 1824. godine pobudilo pažnju znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi na francuski i tako priblizava Zapadu. Hasan Kafi Pruščak rođen je u Pruscu, školovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo tridesetogodišnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije, napisao je jedanaest djela iz pet naučnih oblasti, od kojih se izdvajaju Metod uvodjenja u jurisprudenciju, Mač kadija o kažnjavanju, te remek-djelo Temelji mudrosti u uredjenju svijeta. Kao nagradu za svoje najvaznije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusački kadiluk, u kome će osnovati medresu.

HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ

Jedan od pokretača autonomističke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vođa. Poveo je bosansku vojsku od 25.000 ljudi prema Sandžaku i Kosovu u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Rešid-pašu. U pregovorima s Portom tražena je autonomija Bosne u okviru Osmanske carevine. Bošnjacima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglašen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo ratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovačkoga gospodara Ali-paše Rizvanbegovića. Husein se povlači na teritoriju Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uslov da se ne može vratiti u Bosnu.

1832. stigao je u Beograd gdje se predao osmanskim vlastima. Odatle je otpremljen u Istambul, gdje mu je sultan ponudio visoki vojni položaj, što je Husein-kapetan odbio. Uskoro se teško razbolio i umro u Istambulu u ljeto 1833. u 31 godini života. Podigao je mnogo zadužbina i dopustio je fra Iliji Starčeviću da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katoličku školu u BiH. Zbog svojeg junaštva Husein Gradaščević u narodu će biti prozvan Zmaj od Bosne. Za njega su vezane i mnoge narodne pjesme. U čuvenom razgovoru sa Turskim Beglerbegom,kada mu je Turski Beglerbeg rekao:”Nema više Bosne,a neće biti ni Bošnjaka,Huseine…Gineš za državu koja nikad nije postojala – niti će. Husein Kapetan Gradaščević mu je odgovorio: “Ima Bosne, Beglerbeže, i Bošnjaka u njoj. Bili su prije vas i ako Bog da, biće i poslije vas!”

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA (Ševki) bošnjački ljetopisac, rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Pretpostavlja se da je umro 18. augusta 1809. godine u Sarajevu. O Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom historijski vrijednom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada. Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. U izvorima, osim ljetopisa, nalazimo Bašeskiju ubilježenog kao svjedoka u četiri rasprave vodene pred sarajevskim kadijom. Prvi put se javlja 11. rebiul-ahira 1181. (6. IX 1767) kao Mustafa-baša Bašeskija, drugi put 2. safera 1189. (4. IV 1775) kao Mula Mustafa, imam Buzadži-zade džamije, a treći 26. džumadel-evela 1191. (2. VII 1777) i četvrti puta 26. Rebiul-evela 1210. (10. X 1795) kao Mustafa-efendi, imam Buzadži-zade džamije. Sidžili: VIII. str. 95: XVI. str. 108: XVIII. str. 159 i XXXVI. str. 6 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Pisarska djelatnost navodi ga da započne svoj Ljetopis.Započeo ga je na sjećanje na događaje koji su započeli deceniju ranije.

MEHMED ŠAĆIR KURTĆEHAJIĆ (Bijelo Polje, 1844 – Beč, 1872):

Prvi moderni bošnjački novinar i urednik. Nakon što je završio osnovnu školu, sam se obrazovao, naučio turski jezik i stupio u državnu službu. Žudio je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: “U našim krajevima nema škole gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić.”

Krajem 1868. uz saglasnost Osman-paše pokreće prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u svojim člancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskog društva, te toleranciju i razumijevanje među konfesijama i narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske štamparije, a usput je obavljao i posao zvaničnog tumača u Vilajetskoj vladi. Bio je član Vilajetske skupštine, a od 1872. i gradonačelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Beču, 1872. obolivši od tuberkuloze.

SAFVET-BEG BAŠAGIĆ (Nevesinje, 1870 – Sarajevo, 1934):

Pjesnik, prevoditelj, historičar, političar. Jedan od najmarkantnijih začetnika moderne bošnjačke, muslimanske književnosti i bošnjačke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohađa u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalističkom omladinom u polaganju kamena temeljca Starčevicćevom domu, zbog čega mu režim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Bečkom sveučilištu slušao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao društva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktrorirao u Beču iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilistu, ali je u međuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Bašagić kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-paša, Boj pod Ozijom), povijesne i književnopovijesne studije (Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sačinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.

MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 – Sarajevo, 1940):

Član Narodnog vijeća BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je takodjer jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeca SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupnickih mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bošnjackih lokalnih političkih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj političko-informativni list – Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor – industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada “ostaje u postojecim granicama”. Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlić u drugom (JMNO), no Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon što uspostavlja tijesnu saradnju sa Stojadinovićevim i radikalima Antuna Korosca.

DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ (1870 – 1938): Reis- ul-ulema koji na početku 20. stoljeća pripada grupi naprednih muslimana i nastoji da unaprijedi narodni jezik i književnost muslimana toga doba. Prije nego što će postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku “Mevlud” hafiza Saliha Gaševića u 37.000 primjeraka. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom Korošcem u Sarajevu, kojem se Čaušević izjasnio protiv tadašnjih nastojanja da se Bosna priključi Ugarskoj i opredijelio se za saradnju južnoslovenaca. No, da je on tu saradnju zamišljao na ravnopravnijim osnovama, iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps aprila 1919. godine kada je Čaušević progovorio o progonima Bošnjaka: “Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se spremali služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas uljezima.” Međutim, ove izjave reisa Čauševića nisu spasile Bošnjake da budu izloženi i daljim torturama – novembra 1924. dogodiće se genocid u selu Šahovići, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da će reis-ul-ulemu u Beogradu, članove ulema-medžlisa u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postavljati kralj, Džemaludin Čaušević je zatražio penziju i šestog juna 1930. je penzionisan.

Inače, Čaušević je nakon završenog školovanja i dolaska u Bosnu Čaušević je uočio da je za napredak muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na maternjem, bosanskom jeziku. To je i uradio, prilagodio je arapsko pismo našem jeziku. Na inicijativu Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje udruženje (Udruženje imama i muallimi Bosne i Hercegovine) 1909.godine, kao i glasilo Muallim. Kad je 1912 osnovanao novo udruzenje Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine, Udruzenje imama joj kolektivno pristupa kako bi se ulema okupila pod jednim okriljem i tako lakše borila za ostvarivanje svojih ciljeva.

Izdavao je i uređivao list “Tarik” počev od 1908. (štampan arebicom “matufovicom”), a uredio je i VII godište “Behara”.

Godine 1937. sa Pandžom izdao je prvi prijevod Kur’ana.

AVDO MEĐEDOVIĆ (oko 1875-1955, Bijelo Polje)

Siromašni seljak iz zabitog sela Obrov kod Bijelog Polja imao je “še’set godina, malo više” u ljeto 1935. godine. Iza njega već je prohujao mukotrpni život, uz sedam godina službe u turskoj vojsci. Iz rata je donio teško ranjenu ruku, imao je i gušu na vratu, sin mu je prokockao svu imovinu, pa je pred njim zjapila starost i neumitna neimaština. Ipak je bio veseo čovjek i rado pjevao. Mlađi ljudi voljeli su slušati njegove pjesme, dok su starci mrgodno tvrdili da on dulji pjesme i ne pjeva točno “istoriju” nego “miješa” pjesme, to jest ne pjeva onako kako su ih oni naučili od legendarnog Ćor Husa. Avdo je bio poseban po tome što njegove junačke pjesme bijahu neobično ukrašene i duge.
Ni Avdo ni njegove komšije nisu znali da je nekada davno, prije gotovo tri hiljade godina, Homer pjevao slične duge junačke pjesme koje posta­doše temelj cjelokupne zapadne kulture. To je znao Milman Parry. Nakon više godina traženja najboljeg pjevača priča, onoga koji bi mogao ispjevati pjesme duge poput Homerovih, našao je Avda. Tokom jednog od najintenzivnijih snimanja epike uopšte, bilježeći pjesme preko mjesec dana, Parry i Vujnović oteli su zaboravu 13 Avdinih epskih pjesama, to jest otprilike 80.000 stihova!

Bio je to “historijski trenutak”, kako reče Lord, to jest jedan od “zvjezdanih trenutaka čovječanstva” o kakvim je pisao Stefan Zweig. Na proučavanju Avdove i druge bošnjačke epike, utemeljila se jedna nova teorija književnosti, a njegovo djelo na Harvardu, kao i na drugim elitnim sveučilištima, upoređuje se s najvećim pjesnikom svih vremena. Formularno-tematska proučavanja su se proširila na mnoga jezična područja u svijetu. Gotovo da nema poznatog homerologa koji nije pisao o Međedoviću, a tu su i brojni folkloristi, teoretičari i historičari književnosti, lingvisti i muzikolozi.

1950. i 1951. godine, Albert Lord je ponovno snimao Međedovićeve pjesme i zabilježio još 18.000 njegovih stihova.

Međedović je umro potpuno nepoznat i nepriznat u svom vremenu i u svom narodu. Bošnjaci su prvi put objavili njegovu “Ženidbu Smailagić Meha” 1987. godine, a ostala djela još nisu.

Danas za “sandžačkog Homera” ima mjesta na Harvardu, dok ga udžbenici u njegovoj zemlji još ne poznaju.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ (1878 Odžak-1915 Tešanj )

U rodnom mjestu pohađao je mekteb i osnovnu školu. Poslije očeve smrti majka mu se preudala u Tešanj, gdje Ćazim pohađa tešanjsku medresu. Bio je daravit učenik i već u medresi dobro naučio arapski, turski i perzijski jezik. Kad je trebao biti regrutovan (1898), bjezi u Tursku. Tu, u liceju Sultanija, upoznaje Osmana Đikića i Avdu Karabegovića, ali ga materijalne neprilike gone da se vrati u Tešanj. Godine 1902., na nagovor muftije Mesuda Smailbegovića, ponovno odlazi u Carigrad i neko vrijeme sluša predavanja u Mektebi Numunci Terreke medresi.

Godinu 1909. i 1910. proveo je u Zagrebu kao student prava. Tu se kretao u Matoševom pjesničkom krugu i pekao zanat: književni i boemski. Ipak, prilike ga tjeraju da se vrati u Tešanj. Godine 1912., radi u tešanjskoj banci, pomišlja na samoubistvo i stvara svoje najbolje pjesme.

Muhamed Bekir Kalajdžić odvodi ga 1912. u Mostar, povjerava mu uredništvo “Bisera” i tjera ga na prevođenja za Muslimansku biblioteku. Tokom godinu i po dana, Ćatić je preveo i napisao 12 knjiga.

Dolazi rat, mobilizacija, služba u Tuzli i Oerkenyu u Mađarskoj, tuberkuloza, otpuštanje iz vojske i smrt u ratno proljeće 1915.

Musa Ćazim Ćatić je zasigurno jedan od najvćih pjesničkih talenata među Bošnjacima do Maka Dizdara, kao i prvi pjesnik-modernista bošnjačke književnosti.

Ovom prilikom donosimo par Ćatićevih stihova:

Nebeska knjigo, štono plamen vjere
U mom se srcu s tvojih riječi budi;
Po tvome vrtu misao mi bludi
I cvijeće pjesme ponajljepše bere.

Zemlja i more i svemirske sfere
O vječnoj tajni šapću ti kroz grudi:
Sreće i spasa dan cvijetni rudi,
Kud svjetlo tvojih istina se stere.

Pred veličanstvom tvojim evo sada
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnom mašte ljubi usta sveta,

Sa kojih med je tvojih riječi tek’o.
O vječno slovo, Bog je tebe rek’o,
Da budeš luča vasionog svijeta.

Priredio:A.Mehonić