Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

November 2009
M T W T F S S
« Sep   Dec »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  

ZNAMENITI BOŠNJACI

Bošnjačke istorijske ličnosti

Mehmed-beg Fidahić

U vrijeme podmaklog i osjetnog slabljenja Osmanske Imperije a to je vrijeme prve polovine XVIII vijeka, Austrija, kao najveća evropska sila toga doba, ocijenila je da ona treba zauzeti sve teritorija u Evropi na kojima je Osmanska Imperija imala uspostavljenu svoju vlast. Prva na redu bila je Bosna a potom i Srbija. Planiranim zauzimanjem Bosne i Srbije Austrija je planirala dospjeti do Soluna, tj. do Egejskog mora

Videći šta se sprema njihovoj domovini Bošnjaci, kako su tada sebe imenovali svi stanovnici zemlje Bosne, javili su to centralnim vlastima u Stambol. Iz Stambola je stigao odgovor da sultan i osmanska vojska ne mogu pomoći Bosni jer su zauzeti velikim ratom sa Moskovom, tj. Rusijom. Bošnjacima je iz Stambola dohabereno, tj. dojavljeno i to da se austrijskoj vojsci ne treba pružati otpor, neka oni zauzmu što god hoće jer će oni, kad prilike budu bolje, biti istjerani iz Bosne i sve zauzeto povratiti.


Začuđeni ovakvim odgovorom u Travniku, tadašnjoj bosanskoj prijestolnici, vezir Ali-paša Hećimović sazvao je divan, tj. savjet bošnjačkih prvaka. Sastanak je održan u subotu 13. juna 1737. godine. Okupili su se „svi ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“. Bošnjaci su odlučili da ne poslušaju ni sultana ni centralne vlasti iz Stambola već da se potpuno sami suprotstave Austriji. I ovo nam govori o samosvijesti bošnjačkog naroda iz ovog perioda. Za komadanta bošnjačke vojske određen je Ali-paša Hećimović dok je Mehmed-beg Fidahić određen za glavnog vojnog zapovjednika i za zamjenika Ali-paše. Bila je to posebna čast za Mehmed-bega ali i golema odgovornost.

Mehmed-beg Fidahić je bio kapetan zvorničke kapetanije i jedan iz čuvene familije Fidahića.

Širom Bosne poslat je poziv da se vojska diže i kupi, da se bajraci razvijaju a Travničko polje je proglašeno zbornim mjestom za svu bošnjačku vojsku. Ljetopisac Nikola Lašvaninin, savremenik svih ovih događanja, zabilježio je u svojem ljetopisu da je Ali-paša naredio da svako „ima ustati na oružje“ uključujući čak imame i kadije, jednom rječju „tko god može sablju pasati“. Ako bi neko izostao, „imao se objesit pred kućnim vratima.“

Prije upada u Bosnu austrijski car Karlo VI izdao je proglas, napisan latinicom i ćerilicom, u 400 primjeraka a na lošem „slavjanskom“ jeziku. U proglasu je stajao poziv svom hrišćanskom stanovništvu Bosne da se pridruži austrijskim četama a što se Bošnjaka, „Turaka“ kako je u proglasu stajalo, tiče jamči im se da ukoliko se dobrovoljno predaju mogu otići kud god žele a oni koji bi radi imetka svojega željeli ostati moraju se pokrstiti jer im pod njegovom vlašću „zakon vire svoje mesta imati nemože“

Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka još je više podigla njihov moral. Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je „malo i golemo, tko god može oružje nositi“, tako da se skupila, kako to Lašvanin bilježi, „čudna vojska, strahovita“. Tu su stigle vijesti da su Bošnjaci na dva kraja Bosne, kod Lješnice na desnoj obali Drine u Zvorničkom sandžaku i kod Stare Ostrovice već nanijeli Austrijancima dva teška poraza.


Do glavnog boja došlo je pod Banja Lukom. Grad je odolijevao austrijskoj opsadi od 24. jula 1737. god. U isto vrijeme prema Banja Luci hitala je bošnjačka vojska iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne. Ostalo je zapisano da je u ovoj opsadi Banja Luke, u najkritičnijim trenutcima kad su austrijanci najžeće napadali, banjalučki kadija uradio nešto što vrijedi istaknuti. Naime, on je na bedeme banjalučke tvrđave iznio Kur’an na koji su se branioci, svi do zadnjeg, zakleli da austrijanci mogu ući u grad samo preko njih mrtvih.

4. avgusta pod Banja Luku je stigla bošnjačka vojska predvođena Mehmed-begom Fidahićem i Ali-pašom Hećimovićem. Njezina pojava i oduševljenje sa kojim je nastupala utjerala je austrijancima strah u kosti. Austrijska vojska je brojala 16.257 vojnika od čega 4.345 konjanika. Bošnjačka vojska je imala oko 10.000 prekaljenih boraca koji su branili svoju rodnu grudu. Oko podne, počeo je odlučujući boj. U jeku boja Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na austrijsku konjicu da ju je za krtko vrijeme potpuno razbio. Silovitost i gaziluk Mehmed-bega bili su toliki da su, tokom borme, tri konja pod njim pala a on je gologlav i ranjen nastavljao bitku. U pet frontralnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili austrijuske čete i natjerali ih u paničan bijeg prego Vrbasa, u kojem se potopila silna ćesareva vojska. Iste noći princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen, sa svojim štabom napuštio je bojno polje i 13. avgusta se sa preostalom vojskom povukao preko Save.

Samo četiri dana poslije banjalučkog boja Ali-paša je preko Travnika pohitao u Sarajevo kako bi organizovao oslobađanje Novog Pazara i tako Bosnu, preko njenog najistočnijeg dijela, povezao sa unutrašnjošću Carstva. Po naređenju Ali-paše Murat-beg Čengić je već 24. avgusta1737. god. oslobodio Novi Pazar.


Bošnjacima je na pobjedi čestitao lično sultan Mahmud I i to ne službenim fermanom nego svojim svojeručnim pismom upućenim Ali-paši kome je na dar poslao sablju i ogrtač. Uz to priložio je 35.000 akči kao pomoć oštećenima, odnosno kao pomoć kojom bi se bar malo ublažile ekonomske i druge nevolje Bosne i Bošnjaka. Zbog stečenih zasluga Mehmed-beg Fidahić je od sultana Mahmuda I dobio zvanje gazije, a zatim je imenovan i na položaj zvorničkog sandžak-bega.


Ovu veliku, po Bosnu i Bošnjake sudbonosnu pobjedu u Banjalučkom boju izvojevali su, sto postotno, sami Bošnjaci jer u njihovj vojsci nije bilo niti jednog jedino osmanskog vojnika. Jedini Osmanlija bio je glavni komadang Ali-paša. Ova bošnjačka pobjeda odložila je za cijelih 150 godina austrijsku okupaciju Bosne koja će doći tek 1878. god. Dr. Enes Pelidija u svojoj knjizi o banjalučkom boju bilježi puno detalja vezanih za bitku a jedan od njih je i taj da su i bošnjačke žene učestvovale u ovoj bitci pa i ovaj podatak potvrđuje kolika je bila sudbonosnost Banjalučkog boja od 04. avgusta 1737. god.

Ostala je utefterena, tj. zapisana još jedna zanimljivost vezana za Banjalučki boj. Naime, neki je pravoslavni sveštenik prije bitke poslao svoju kćerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uštinuo. Kad se ova vratila kući i ispričala ocu da je sve prodala i da je sve plaćeno a da je niko nije ni prstom taknuo iznenađeni otac će na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neće uzeti, nego će se vratiti odakle je došao!«

U bošnjačkoj književnoj baštini postoji veći broj pjesama i zapisa posvećenih banjalučkom boju. U svim tim dijelima se, kako na bosanskom tako i na orjentalnim jezicima, izražava svijest Bošnjaka o njihovom bošnjačko-muslimanskom identitetu. Kako ističe dr. Mustafa Imamović, u „Historiji Bošnjaka“, „taj je identitet jasno određen i omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom a na drugoj dubokom sviješću o pripadanosti islamu“

Nedugo poslije Banjalučkog boja austrijski sar je sakupio svoje vojne i druge prvake i tražio objašnjenje zašto je austrijska vojska doživjela tako strašan poraz u Bosni. Svima njima, a posebno svojim uhodama car je dao rok od godinu dana da u detalje saznaju i ispitaju kako je jedan tako malobrojan narod, tj. Bošnjaci, mogao poraziti jednu tako opremljenu, brojnu i snažnu vojsku kakva je bila austrijska vojska.


Austrijske uhode, a bili su to ljudi koji su dolazili sa prostora Hrvatske koja je tada bila dio Austrije i koji su razumali jezik bosanski, razhmiljeli su se po Bosni vrbujući za svoje ciljeve neke od domaćih katolika. Nakon godinu dana pred austirijskog cara došao je glavni među uhodama i izgovorio ovo:


– Čestiti care, o onima koji su nas u Bosni nadjačali trebalo bi puno govoriti jer se način njihovoga života i sve drugo njihovo u cijelosti razlikuje od našeg. Kad smo jednoga od njih, koji je bio i u boju pod Banja Lukom, upitali kako su se oni oduprijeli našoj slavnoj vojsci kazao nam je i ovo:

Niko Bosnu pokoriti neće dok je u kućama našim na rafu Kur’ana, a na duvaru tufeka i zulfikara….“. Ovo je kazano jezikom njihovim bosanskim pa se mora pobliže objasniti. Oni u svakoj kući imaju njihovu svetu knjigu Kur’an. Ona im je glavna uputa i svakog njenog slova, posebno onoga što se odbrane i rata tiče, čvrsto se drže. Ispod Kur’ana, na zidu, u svakoj kući obješena je bar po jedna puška. Pored puške visi i sablja. Ta je sablja koja ne liči na obične sablje. Govore da je takvu sablju nekad nosio jedan od njihovih vrhovnih zapovjednika. Ali svako ko ovakvu sablju ima ubijeđen je da je to baš ta sablja koju je taj njihov vođa imao i on u to čvrsto vjeruje….

– Čestiti care, taj narod u zemlji Bosni vrlo malo zbori, nikad vrijeme ne troši na govore i pridikovanja. U životima njihovim nema trošenja vremena u krčmama jer krčmi i nemaju. Njihova zabava, veselje i radost drugačiji su nego što su naši….. – dugo je još uhoda govorio a nakon toga austrijski car svima obznani ovo:

– Kad je sve to tako, onda, nađite načina da se život toga naroda, što se Bošnjacima zove, promijeni. Nađite načina da taj narod učinite drugačijim. Tada će mo Bosnu sa malo truda uzeli….. –

Do glavnog boja došlo je pod Banja Lukom. Grad je odolijevao austrijskoj opsadi od 24. jula 1737. god. U isto vrijeme prema Banja Luci hitala je bošnjačka vojska iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne. Ostalo je zapisano da je u ovoj opsadi Banja Luke, u najkritičnijim trenutcima kad su austrijanci najžeće napadali, banjalučki kadija uradio nešto što vrijedi istaknuti. Naime, on je na bedeme banjalučke tvrđave iznio Kur’an na koji su se branioci, svi do zadnjeg, zakleli da austrijanci mogu ući u grad samo preko njih mrtvih.

4. avgusta pod Banja Luku je stigla bošnjačka vojska predvođena Mehmed-begom Fidahićem i Ali-pašom Hećimovićem. Njezina pojava i oduševljenje sa kojim je nastupala utjerala je austrijancima strah u kosti. Austrijska vojska je brojala 16.257 vojnika od čega 4.345 konjanika. Bošnjačka vojska je imala oko 10.000 prekaljenih boraca koji su branili svoju rodnu grudu. Oko podne, počeo je odlučujući boj. U jeku boja Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na austrijsku konjicu da ju je za krtko vrijeme potpuno razbio. Silovitost i gaziluk Mehmed-bega bili su toliki da su, tokom borme, tri konja pod njim pala a on je gologlav i ranjen nastavljao bitku. U pet frontralnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili austrijuske čete i natjerali ih u paničan bijeg prego Vrbasa, u kojem se potopila silna ćesareva vojska. Iste noći princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen, sa svojim štabom napuštio je bojno polje i 13. avgusta se sa preostalom vojskom povukao preko Save.

Samo četiri dana poslije banjalučkog boja Ali-paša je preko Travnika pohitao u Sarajevo kako bi organizovao oslobađanje Novog Pazara i tako Bosnu, preko njenog najistočnijeg dijela, povezao sa unutrašnjošću Carstva. Po naređenju Ali-paše Murat-beg Čengić je već 24. avgusta1737. god. oslobodio Novi Pazar.


Bošnjacima je na pobjedi čestitao lično sultan Mahmud I i to ne službenim fermanom nego svojim svojeručnim pismom upućenim Ali-paši kome je na dar poslao sablju i ogrtač. Uz to priložio je 35.000 akči kao pomoć oštećenima, odnosno kao pomoć kojom bi se bar malo ublažile ekonomske i druge nevolje Bosne i Bošnjaka. Zbog stečenih zasluga Mehmed-beg Fidahić je od sultana Mahmuda I dobio zvanje gazije, a zatim je imenovan i na položaj zvorničkog sandžak-bega.


Ovu veliku, po Bosnu i Bošnjake sudbonosnu pobjedu u Banjalučkom boju izvojevali su, sto postotno, sami Bošnjaci jer u njihovj vojsci nije bilo niti jednog jedino osmanskog vojnika. Jedini Osmanlija bio je glavni komadang Ali-paša. Ova bošnjačka pobjeda odložila je za cijelih 150 godina austrijsku okupaciju Bosne koja će doći tek 1878. god. Dr. Enes Pelidija u svojoj knjizi o banjalučkom boju bilježi puno detalja vezanih za bitku a jedan od njih je i taj da su i bošnjačke žene učestvovale u ovoj bitci pa i ovaj podatak potvrđuje kolika je bila sudbonosnost Banjalučkog boja od 04. avgusta 1737. god.

Ostala je utefterena, tj. zapisana još jedna zanimljivost vezana za Banjalučki boj. Naime, neki je pravoslavni sveštenik prije bitke poslao svoju kćerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uštinuo. Kad se ova vratila kući i ispričala ocu da je sve prodala i da je sve plaćeno a da je niko nije ni prstom taknuo iznenađeni otac će na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neće uzeti, nego će se vratiti odakle je došao!«

U bošnjačkoj književnoj baštini postoji veći broj pjesama i zapisa posvećenih banjalučkom boju. U svim tim dijelima se, kako na bosanskom tako i na orjentalnim jezicima, izražava svijest Bošnjaka o njihovom bošnjačko-muslimanskom identitetu. Kako ističe dr. Mustafa Imamović, u „Historiji Bošnjaka“, „taj je identitet jasno određen i omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom a na drugoj dubokom sviješću o pripadanosti islamu“

Nedugo poslije Banjalučkog boja austrijski sar je sakupio svoje vojne i druge prvake i tražio objašnjenje zašto je austrijska vojska doživjela tako strašan poraz u Bosni. Svima njima, a posebno svojim uhodama car je dao rok od godinu dana da u detalje saznaju i ispitaju kako je jedan tako malobrojan narod, tj. Bošnjaci, mogao poraziti jednu tako opremljenu, brojnu i snažnu vojsku kakva je bila austrijska vojska.


Austrijske uhode, a bili su to ljudi koji su dolazili sa prostora Hrvatske koja je tada bila dio Austrije i koji su razumali jezik bosanski, razhmiljeli su se po Bosni vrbujući za svoje ciljeve neke od domaćih katolika. Nakon godinu dana pred austirijskog cara došao je glavni među uhodama i izgovorio ovo:


– Čestiti care, o onima koji su nas u Bosni nadjačali trebalo bi puno govoriti jer se način njihovoga života i sve drugo njihovo u cijelosti razlikuje od našeg. Kad smo jednoga od njih, koji je bio i u boju pod Banja Lukom, upitali kako su se oni oduprijeli našoj slavnoj vojsci kazao nam je i ovo:

Niko Bosnu pokoriti neće dok je u kućama našim na rafu Kur’ana, a na duvaru tufeka i zulfikara….“. Ovo je kazano jezikom njihovim bosanskim pa se mora pobliže objasniti. Oni u svakoj kući imaju njihovu svetu knjigu Kur’an. Ona im je glavna uputa i svakog njenog slova, posebno onoga što se odbrane i rata tiče, čvrsto se drže. Ispod Kur’ana, na zidu, u svakoj kući obješena je bar po jedna puška. Pored puške visi i sablja. Ta je sablja koja ne liči na obične sablje. Govore da je takvu sablju nekad nosio jedan od njihovih vrhovnih zapovjednika. Ali svako ko ovakvu sablju ima ubijeđen je da je to baš ta sablja koju je taj njihov vođa imao i on u to čvrsto vjeruje….

– Čestiti care, taj narod u zemlji Bosni vrlo malo zbori, nikad vrijeme ne troši na govore i pridikovanja. U životima njihovim nema trošenja vremena u krčmama jer krčmi i nemaju. Njihova zabava, veselje i radost drugačiji su nego što su naši….. – dugo je još uhoda govorio a nakon toga austrijski car svima obznani ovo:

– Kad je sve to tako, onda, nađite načina da se život toga naroda, što se Bošnjacima zove, promijeni. Nađite načina da taj narod učinite drugačijim. Tada će mo Bosnu sa malo truda uzeli….. –