Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

November 2009
M T W T F S S
« Sep   Dec »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30  

MOSTOVI I ĆUPRIJE (6)

Što se tiče naziva ili imena kojim Bošnjaci govore, taj je jezik u srednjem vijeku najčešće nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nešto kasnije bosanskim. Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. VII 1436, u kojem je zabilježeno da je gradski knez kupio petnaestogodišnju djevojku «bosanskog roda i heretičke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena». Ninski biskup pisao je 1581. nekom fratru 2bosanskim jezikom2. U opću upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII i XVIII stoljeću. Zabilježeno je da su dubrovački poklisari početkom XVII st. Pričali o Zvorniku nekom Bostandži Mehmed-begu da «u audijenciji kod Njegovog Veličanstva» (sultana) ne govore italijanski, «nego ovim bosanskim jezikom». Slavni turski putopisac Evlija Čelebi bilježi u XVII st. Da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosansko-turski rječnik, koji je 1631. sastavio Mihamed Hevai Uskufi. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević piše 1735. da u Bosni ima svećenika koji se u vjerskim obredima pomažu bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkvenoslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se nižu brojni podaci da se u Bosni «eglendiše bosanski» (Matija Mažuranić, 1842, Ivan Kukuljević Sakcinski, 1858. i dr.) Srpski prvaci iz Hercegoovine tražili su od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku umjesto Grka, postavi čovjek «vičan bošnjačkom jeziku». Aali ako neko ne zna arapski, onda neka se moli najeziku koji je svako «od svojih roditelja čuo i naučio, to jest ovdje bosanski».

Naziv bosanski jezik ostao je u službenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske i hrvatske propagande da se to ime izbaci iz upotrebe. Zemaljska vlada BIH je 4. X 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve nadležne organe da se «zemaljski jezik» (Landessprache) ima svuda službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Timeje zvanično ukinut bosanski ili bošnjački jezik. S obzirom na tadiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20.XI 1907. dozvoljeno Bošnjacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje koristiit naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvara i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta praksa je jednsotavno ukinuta i napuštena. Naziv bosanskijezik bio je u praksi prosto ekskomuniciran i faktički zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991, kada su ga Bošnjaci putem svoje štampe i publicističke spontano vratili u upotrebu, što je već naučno utemeljeno i razriješeno.

Naziv Musliman kao etničko, odnosno nacionalno-političko ime potpuno je afirmirano aktima NOP-a 1941-45, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifašističkih vijeća Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore I Boke Kotorske i Velike antifašističke skupštine narodnog oslobodjenja Srbije. Posebnom deklaracijom o pravima građana Bosne i Hercegovine , usvojenom na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u ljeto 1944, zajamčena je jednakost i ravnopravnsot Muslimana, Srba i Hrvata, izvojevana i stečena u zajedničkoj narodnooslobodičačkoj, odnsono antifašističkoj borbi. U razdoblju između 1947. i 1949. službena j epolitika ustvari ukinula «nacionalno ime» musliman, poznato u toku NOB-e. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili određeni nacionalni, zapravo nacionalistički, u prvom redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge nedorečensoti, službena se politika već prilikom prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredeljivanja Bošnjaka. Prema tom nacionalističkom konceptu, bosanski muslimani će se, kao navodno još etnički amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napredovanja, nacionalno predeljivati bilo u srpskom, bilo u hrvatskom usmjerenju. Nakon dosta lutanja i zbunjensoti oko pitanja kojim imenom izraziti i označiti bošnjački etnos, službeno je krajem šezdesetih godina usvojena, odranije u praksi rasprostranjeno, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani.

Početkom 1960. redakcija Rečnika, odnosno Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika dviju matica, srpske i hrvatske, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, posebno je istakla i bosanske muslimane kao ravnopravan subjektivitet u pitanjima zajedničkog jezika. Svoj nacionalni identitet Bošnjaci su, prema datim mogućnostima, potpuno iskazali i potvrdili popisima stanovništva 1971, 1981, i 1991. godine. Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz složene političke historije Bosne