Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

September 2009
M T W T F S S
« Aug   Nov »
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
282930  

MOSTOVI I ĆUPRIJE (5)

Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bošnjake, potiče od arapske riječi mislim, što je particip aktiva od riječi islam, u značenju «predati se Bogu». Riječ musliman je perzijski plural od arapskog mislim, a označava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na južnoslavenskom etničkom i političkom prostoru dobio u posljednjih sto godina značajne etničke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom značenju taj je pojam pisan velikim početnim slovom, obično kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimično korišten i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje su veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska uvijek i isključivo nazivala bošnjačkim imenom. Isti je slučaj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjačkom imenu priklonio se početkom šezdesetih godina dio političke emigracije oko lista Bosanski pogledi.

Srednjovekovni Bosanci danas se u literaturi i govoru najčešće nazivaju bogumilima, kao navodne pristaše učenja nekog bugarskog heretičkog popa Bogumila iz X stoljeća. Bez obzira koliko danas bilo popularno, ime bogumili ili bogomili ne odgovara stvarnosti, jer se srednjovekovni Bosanci nikad nisu nazivali tim imenom. Oni su sebe nazivali krstjan, «dobri bošnjani» ili najčešće i najjednostavnije «dobri ljudi». Ime bogumili samo se jadanput susreće u srednjovekovnim izvorima i odnosi se na jedan sasvim ograničen prostor.

Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu ili pašaluku, koji je u različita vremena obuhvatio, pored današnje Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosansko-hercegovački, sandžački i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim službenim aktima. U mnogim službenim spisima Porte bošnjačko ime se kao regionalna i narodna oznaka susreće u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci ili «bosanski narod»). Isti naziv za bosansne muslimane, tj. Bošnjaci ili «bosanski narod», koristio se i u pismima koja su Husein-kapetan Gradaščević i istaknuti sudionici njegovog pokreta upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu Obrenoviću. U tom je smislu Husein-kapetan bio izričit u pismima austrijskom kancelaru Metternichu, datiranim u Travniku i Gradačcu 13. III, odnosno 23.VI 1832.godine. Ovaj je termin koristio i Ali-paša Rizvanbegović u prepisci sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za Bošnjake u svakodnevnom govoru i pisanoj rječi upotrebljavao naziv Turčin, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni «turske», tj. Islamske vjere, čime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda istog ili zajedničkog jezika, ali i drugih vjeroispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i Hercegovini i okolnim južnoslavenskim zemljama. Međutim, i u osmansko doba Bošnjaci su se znali ograđivati od naziva Turci. Tako je zbabilježeno da su 1568. neki Bošnjaci odbili da u ispravu o zaključenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao «Mussolmani di Bossina».

Poslije austrougaske okupacije 1878. počeo se službeno za Bošnjake koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemačkom Muhammedaner. Taj je naziv koristila i štampa, ali ga narod nije prihvatio, nego se i dalje služio imenima Bošnjak ili Turčin. Istovremeno sve više u upotrebu ulazi naziv musliman. U izmijenjenim nacionalno-političkim odnosima ovaj se naziv počinje sve češće koristiti, potiskujući predhodne. Člancima u listovima Bošnjak i Behar bošnjačka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaški i uvrjedljiv, izbaci iz službene upotrebe i zamjeni nazivom Musliman. Nakon toga u bošnjačkoj štampi i publicistici upotrebljava se iskuljučivo riječ Musliman, što i narod prihvata kao svoju savremenu etničku, odnosno nacionalno-političku oznaku.

Bošnjaci su mogli u tom prelomnom i zbunjujućem vremenu biti Bošnjaci u jezičkom smislu samo u odnosu na Turke, a u političkom u odnosu na Osmanlije, tj. Carigrad. Čim je okupacijom 1878. Carigrad izgubio ulogu presudnog političkog činioca, ime Bošnjak počelo se samo gasiti i gubiti. Ovo tim prije što su mu okupacione vlasti, po uzoru na Osman Šerif Topal-pašinu politiku u Bosni šezdesetih godina prošlog stoljeća, davale interkonfesionalno značenje, obuhvatajući tim terminom sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Pravoslavni i katolici odbacili su to u većini još šezdesetih godina, a poslije okupacije isto su učinili i muslimani. Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavne i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojima djeli isti životni prostor, može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino muslimanskim imenom.

Prelomni trenutak u bošnjačkom kulturno-političkom i nacionalnom preporodu, koji je počeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dogodio se 1899/1900. godine, sa početkom borbe bosanskih muslimana za vjersku i vakufsku-mearifsku autonomiju i pokretanjem Behara, petnaestodnevnog «lista za pouku i zabavu» kao prvog bošnjačkog književnog časopisa. Od tada riječ musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sandžaku, znatno šire značenje od oznake pripadnika islama. Tako već od kraja XIX st. Sve političke organizacije i stranke, kulturn ei privredne ustanove, kiraethane i čitaonice, sportska društva i ostala pregnuća i preduzeća koja se formiraju i nastaju među Bošnjacima imaju u svom nazivu isključivo atribut muslimanski ili rijeđe, islamski . Takvo stanje i praksa održali su se i dalje potvrdili u vremenu između dva svjetska rata.