Informativno Preduzece Polimlje Prijepolje

Kalendar

September 2009
M T W T F S S
« Aug   Nov »
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
282930  

MOSTOVI I ĆUPRIJE (4)

Teritirojalni supstrat političkom i općenito etničkom oformljenju Bošnjaka bio je Bosanski ejalet ili pašaluk, kao neposredni državno-pravni, odnosno teritorijalno-politički produžetak Bosanskog kraljevstva. Još od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića pa sve do uoči austrougarske okupacije 1878. prostor današnjeg Sandžaka bio je sastavni dio Bosne, kojoj je u svakom pogledu politički, ekonomsko i kulturno u sjelosti pripadao. Odatle naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne, pod kojom se uvijek kako njen sastavni dio, još od srednjeg vijeka, podrazumijevala i Humska zemlja, kasnije Hercegovina. U službenom imenu zemlje dvočlani naziv Bosna i Hercegovina uveden je tek u vezi sa austrougarskom okupacijom.

Posebno je slučaj održavanja nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka, ili jednostavno Sandžaka, kao geopolitičke cjeline u kojoj žive Bošnjaci. Riječju sandžak u Osmanskom carstvu se nazivala osnovna vojna upravno-teritorijalna jedinica. Osnovno je značenje riječi zastava ili bajrak. Upravo je negdje u Sandžaku zabilježena pjesma u kojoj se nalaze stihovi: «Dobra konja što je za Sandžaka / da mi nosi careva bajraka.» To je prosto značilo da se u svakom sandžaku u slučaju rata imao pod jedan bajrak iskupiti određeni broj vojnika. U vrijeme njegove pune moći u Osmanskom carstvu je bilo nekoliko stotina sandžaka. Čak je još i 1800. njihov broj iznosio 290, raspoređenih u 25 ejaleta. Propadanjem Carstva njihov broj se postepeno smanjuje. Konačno su ukinuti zakonom od 20. I 1921. i preuređeni u vilajete.

Nakon toga na političkom i diplomatskom prostoru ostala su samo dva sandžaka. To su Alexandrette. Tj. Turski Iskenderun, na tursko-sirijskoj granici, i nekadašnji Novopazarski sandžak. Sandžak i zaljev Alexnadratte je između dva svijetska rata dugo bio predmetom diplomatskog spora između Turske i Sirije, koja je bila pod francuskom upravom. Francuska je konačno Ankarskim sporazumom 23. VI 1939. godine priznala sporni sandžak i zaljev Turskoj. Bivši sandžak Alexsandretee time je postao vilajet Hatay, sa gradovima Iskenderumom i Antakyom. Tako je u svijetu ostao samo jedan Sandžak, pisan velikim početnim slovom, koji spada u najznačajnije historijske i geopolitičke prostore bošnjačkog naroda. Muslimani slavenskog porijekla i jezika u današnjoj Crnoj Gori, osim onih u Sandžaku, Nikšiću i Kolašinu, nisu nikad duže vrijeme bili u sastavu Bosanskog ejaleta ili pašaluka. Samo kraće vrijeme, osamdesetih godina XVII st., istočna granica Bosanskog pašaluka protezala se čak do Žabljaka, stare prijestolnice Crnojevića, na ušću Morače u Skadarsko jezero, pa su tako i muslimani Podgorice, Spuža, Bara, Plava i Gusinje predstavljali značajnu subkulturnu mikroregiju, čiji su se stanovnici, bar što se tiče susjednih Albanaca, smatrali i nazivali Bošnjacima. Bez obzira na kratkotrajnost tih admnistrativno-političkih veza, muslimani navedenih mjesta su bez sumnje, po svojim kulturnim odlikama, porijeklu, jeziku i osjećajima sastavni dio bošnjačkog korpusa. Štaviše, muslimani navedenih mjesta danas se u političkom smislu deklariraju i identificiraju sa sandžačkim muslimanima.

Uz sve navedene krajeve velik broj Bošnjaka živi odranije u dijaspori, posebno u Turskoj, zatim u SAD, te kao radnici na tzv. Privremenom radu u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope.